Haris Imamović: Šta je smisao rezolucije o Srebrenici

Dado Ruvic/Reuters

Aleksandar Vučić se prije dva dana zapitao šta je smisao rezolucije Opće skupštine UN-a o Srebrenici. „Da ukinete Srpsku? Da osudite srpski narod? Šta je smisao? Hoćete li dobiti veće sažaljenje od Srba od onog koje ste dobili? A znači ne tražite to? Tražite nešto drugo? Pa kažite nam šta je to što tražite“, kazao je.

Rezolucije UN-a (npr. one Vijeća sigurnosti o zaštićenim zonama iz ’93, kao i ona od 12. jula ‘95.) nisu imale snagu da zaustave genocid u Srebrenici, te zasigurno ne mogu dovesti ni do ukidanja Republike Srpske.

Da li je onda cilj osuditi srpski narod, ako već nije, kako Vučić reče, tražiti većeg sažaljenja od Srba od onog koje smo dobili?

U nacrtu rezolucije se kaže da je jedan od ciljeva „podstaknuti članice Ujedinjenih nacija da sačuvaju utvrđene činjenice i kroz svoje obrazovne sisteme razviju odgovarajuće programe, takođe u znak sjećanja, kako bi se spriječio revizionizam i genocid u budućnosti“.

Šta bi to u slučaju Srbije, kao članice UN-a, moglo značiti da se „sačuvaju utvrđene činjenice“?

Ako čitate sudske presude, recimo, možete vidjeti da su presudan doprinos u utvrđivanju činjenica o genocidu dali sami Srbi. Time ne mislim samo na Srbe — tužioce i sudije Suda BiH, koji su podizali optužnice i izricali presude za genocid. Mislim primarno na brojne podrinjske Srbe, koji su, kao sudski svjedoci, (što svjesno što nesvjesno) pomogli da se zaokruži slika o izvršenom zločinu.

Naređenje s vrha

Visoki funkcioner ratnog SDS-a i intimus Radovana Karadžića, Miroslav Deronjić svjedočio je u Hagu da mu je pukovnik Ljubiša Beara, uvečer 13. jula, kazao: „Dobio sam naređenje, s vrha, da se zarobljenici pobiju.“ Da se uistinu radi o volji “vrha”, Deronjić je, kako je otkrio sudijama, već od ranije znao, jer mu je sam Karadžić četiri dana ranije rekao: “Miroslave, sve ih treba poubijati.”

Nakon što je više od 1300 Srebreničana streljano u Kravici na području bratunačke općine, Deronjić se pobunio. Tražio je da preostali budu likvidirani negdje drugdje, a ne u području njegove odgovornosti.

Šef bezbjednosti Bratunačke brigade Momir Nikolić je svjedočio da je njemu i Dragi Nikoliću iz Zvorničke brigade, tada, Beara naredio da organizuju prevoz srebreničkih muškaraca i dječaka na područje zvorničke opštine, i da ih tamo pogube.

Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade, također je posvjedočio u Hagu da je iz Drinskog korpusa došla naredba da se organizuje likvidacija zarobljenika. Nakon što je Obrenović odbio, kazavši da ne može prihvatiti takvu obavezu bez odobrenja Više komande, poručnik Drago Nikolić mu je, veli, pojasnio da je naređenje došlo lično od generala Mladića.

„Bilo je naređeno da se to ne vidi“

U presudi Ostoji Stanišiću, komandatu 6. bataljona Zvorničke brigade, navodi se da je dio zarobljenih Srebreničana prevezen u zvorničko selo Petkovci.

Jedan od mještana Marko Spasojević je svjedočio da je vidio jedan od kamiona kojim su dovozili ljude. Bio je, veli, pun, „čovjek na čovjeku.“ Tražili su vode. Spasojević im je donio dva kanistera vode. Neki su iskočili i pokušali pobjeći, ali su, veli, bili ubijeni na licu mjesta.

Kada se vratio kući, Marko je kazao svojoj supruzi da legne na pod i ne ustaje. S njom su bile dvije njihove unuke.

Zarobljenici su najprije bili smješteni u školi u Petkovcima, odakle su kasnije odvoženi na branu Crveni mulj, gdje su streljani.

Marko Spasojević je kazao da se u večernjim satima čula pucnjava, koja je trajala dugo u noć, otprilike do tri sata iza ponoći, zbog čega je, kaže, „zaključao vrata“.

Ujutru je vidio žene kako peru okrvavljeni asfalt. „Bilo je naređeno da se to ne vidi.“ Vidio je tijela oko škole, koja su „traktorom ili tamićem“ prebačena na Branu.

Brana Crveni mulj

U presudi Haškog tribunala u slučaju Popović i drugi, navodi se da je među posmrtnim ostacima ekshumiranim iz primarne grobnice kod brane Crveni mulj, te iz s njom povezanih sekunardnih grobnica, ekshumirano 805 tijela Srebreničana.

Jedan od samo dvojice preživjelih, Nedžad Avdić je, u svojim svjedočenjima, iznio brojne detalje o masakru; među ostalim i taj da je u školskoj sali, uoči odvođenja na streljanje, jedan čovjek, koji je već bio pogođen u glavu (tako da mu je krv curila niz lice), grčevito u rukama držao roze čizmice svoje kćerkice, koju je dan ranije izgubio u šumi.

Nedžad je odveden na streljanje u grupi sa svojim nastavnikom geografije Munibom, koji ga nije prepoznao („Jesi li ti Salkin?“ — „Ne.“). Neki od zarobljenika je jednom od ubica vikao: „Ja sam tebe i tvoju majku Stanu čuvo i pazio. Kako te nije sramota!“ Drugi se uspio odvezati i ponudio Nedžadu da oslobodi i njega, što je ovaj, pomiren sa izvjesnošću smrti, odbio.

„Meni je“, kaže Nedžad, „zaista bilo žao da umrem žedan, pa sam pokušavao, kao i drugi, da se što duže sakrijem među ljudima. Jednostavno sam želio još jedu ili dvije sekunde da živim.“

Na suđenju Stanišiću, pred Sudom BiH, anonimno je svjedočio je jedan od pripadnika 6. bataljona. On je vozeći utovarivač marke ULT 220B, pomogao pri zakopavanju leševa.

„Osjetio se strašan neugodan miris, uz puno muha, bilo je teško raditi.“ U jednom je trenutku izišao iz mašine, nakon čega su mu vojnici, uz psovke i prijetnje ubistvom, naredili da se vrati i više ne izlazi. Vidio je, veli, pet-šest zarobljenih Srebreničana kako ubacuju tijela ubijenih u grobnicu. Nakon što su završili posao i oni su streljani. Čulo se, kaže, „tap, tap, tap“.

Dragan Obrenović je, u svom haškom iskazu, svjedočio da mu je Ostoja Stanišić neposredno nakon masakra u Petkovcima kazao da je sve organizirao Beara i da on tu nije mogo ništa.

Osuđujući Stanišića, bh. sudije su zaključile da komandant 6. bataljona zaista nije mogao spriječiti ubijanje zarobljenika, kojim su rukovodili oficiri Glavnog štaba VRS-a i Drinskog korpusa, ali je mogao spriječiti da resursi njegovog bataljona budu korišteni u operaciji. To se, naime, pokazalo idućeg dana, kada mu je saopćeno da će u Petkovce stići još zarobljenika, čemu se Stanišić djelotvorno usprotivio, kazavši: „Zar nije bilo dosta zla.“

Kozluk

Istog dana kada i u Petkovce, Srebreničani su odvoženi u selo još jedno zvorničko selo — Ročević.

Komandant tamošnjeg bataljona Srećko Aćimović je, na haškom suđenju Vujadinu Popoviću i drugima, svjedočio da je primio šifrirani telegram iz Komande Zvorničke brigade: „Naređuje se komandantu 2. pješadijskog bataljona da za sutra do 10 sati obezbijedi vod ljudi za streljanje zarobljenika.“ To su potvrdili i njegov zamjenik Mitar Lazarević, kao i Mile Đukanović, pomoćnik za moral i vjerska pitanja.

Aćimović se, veli, sa svojim saradanicima u bataljonu složio da neće dati na raspolaganje ljudstvo za pogubljenja, o čemu je obavijestio Komandu u Zvorniku. Telefonom ga je, kaže, pozvao Drago Nikolić i kazao da naređenje dolazi „sasvim odozgo“.

Aćimović kaže da ni nakon insistiranja nije promijenio stav. U svom svjedočenju istaknuo je da je tih dana dobio dijete, te da ga je prvi put vidio upravo te večeri.

Idućeg dana u selo Ročević dolazi Vujadin Popović, šef bezbjednosti Drinskog korpua. Aćimović je kazao da je ga Popović odmah verbalno napao, psovao mu i prijetio da će odgovarati ako ne postupi po naređenju. Aćimović je, u svom haškom svjedočnju, tvrdio da ga ništa od toga nije pokolebalo.

Skoro 15 godina kasnije, pred Sudom BiH, zaštićeni svjedok SA-1 i jedan od vojnika 2. bataljona je posvjedočio da je Aćimović, na kraju, ipak popustio pod pritiskom, te je naredio vozačima 2. bataljona da prevezu zarobljenike na šljunkaru u Kozluku („ovo morate odraditi“) i osigurao tri sanduka municije za njihovo pogubljenje.

Još jedan vojnik, zaštićeni svjedok SA-5, kazao je da mu je Aćimović kazao: „Streljanje se mora izvršiti.“

U Hagu su vozači 2. bataljona Dragan Jović i Veljko Ivanović svjedočili da su, skupa sa još 3–4 vozača, prevezli više punih kamiona do Kozluka, gdje su svjedočili egzekucijama.

Svjedočeći o posljednjim trenucima ubijenih, Veljko Ivanović je kazao: „Oni su bili polumrtvi, iscrpljeni, nema vode, nema hljeba. Niko nije pitao za život ni molio. Niko. To me brine. Niko nije rekao: ‘Ostavite me živa.’“ Tek je, u nekom trenutku, jedan dječak između 12 i 14 godina, „molio da ga ostavimo živog“, kaže Ivanović.

Isprva niko nije htio da puca u njega. Jedan od zaštićenih svjedoka (SA-1), na suđenju Aćimoviću, kazao je da je na kraju doveden „neko iz Vitinke“ da ubije dječaka.

Isti svjedok je naveo i imena nekih od ostatka egzekutora: Drašković zvani Zuzi, Bećo Ristanović, Milan Ostojić zvani Ustaša… Kazao je da je u Kozluku čuo samo njihove nadimke, a kasnije je saznao njihova imena i prezimena. „Pa pričalo se u Malešiću, javno bolan…“, pojasnio je na suđenju.

Slavko Radić je svjedočio da su među egzekutorima bili Slobodan Radić zvani Bibisi, Milivoj Simić, Dragan Tejić, Milan Gajić, Vladan Matić i Slavko Mijatović.

Zaštićeni svjedok SA-2, također vojnik, kazao je da nije samo bio očevidac, već je i sam pucao. Kazao je da je među egzekutorima prepoznao Vukašina Draškovića, Milana Tomića, Milomira Simića zvanog Cigo, Rajka Milića, Milorada Ristanovića zvanog Bećo i Milana Stjepanovića (!) zvanog Ustaša.

Među posmrtnim ostacima ekshumiranim iz primarne grobnice u Kozluku i s njome povezanih sekunardnih grobnica, u vrijeme izricanje navedene haške presude, identifikovano je 1.040 tijela.

Negiranje genocida je kao premještanje grobnica

O genocidu u Srebrenici zna se sve. Znaju se imena ubijenih. Najveći dio iskopanih tijela je identificiran i pokopan. Znaju se imena nalogodavaca, organizatora i značajnog dijela egzekutora. Zna se ko je naredio, ko je pucao, ko je osigurao municiju, gorivo, kamione, bagere, itd. Činjenice o kojima govori rezolucija UN-a utvrđene su zahvaljujući obilju materijalno-forenzičkih dokaza, kao i svjedočenjima preživjelih, počinilaca i očevidaca.

Činjenice o genocidu u Srebrenici znaju ne samo oni koji su proučavali presude Haškog tribunala i Suda BiH, već i ogroman broj podrinjskih Srba. („Pa pričalo se u Malešiću, javno bolan…“) Mnogi od njih su bili spremni i svjedočiti o tome. Neki od detalja njihovih iskaza, koje naveo u ovom tekstu (kao i ranije u tekstovima o Kravici i Orahovcu) samo je kap u moru.

Problem negiranja nije problem znanja/neznanja. Oni koji negiraju nemaju manjak informacija. Kao što su Beara i Vujadin Popović vrlo dobro znali da je, po naredbi političkog i vojnog vrha RS-a, organizirana likvidacija zarobljenih Srebreničana, to znaju danas i Vučić i Dodik. Kao što su, znajući šta je istina, Beara i Popović svejedno prikrivali tragove zločina, izmještajući tijela iz primarnih grobnica, tako vlasti Srbije i RS danas skrivaju tragove poričući, a sve vjerujući kao i spomenuti oficiri da je sve dopušteno uime Staatsräsona.

Namjera koja se krije iza formule da se „u Srebrenici desio strašan zločin, ali ne genocid“ slična je namjeri Vujadina Popovića, u trenutku kada je naredio da se u primarnim grobnicama ostavi po stotinjak tijela, kako bi se, u slučaju da budu otkrivene, mislilo da je ubijeno nekoliko stotina žrtava (što je Vlada RS i tvrdila u svom prvom izvještaju iz 2002). Cilj je priznati manji dio zločina, kako bi se uspješnije zataškao njegov veći dio.

Smisao rezolucije nije u Vučiću (ili Dodiku), već u žrtvama. Da se rezolucija primarno odnosi na Vučića, i da „traži veće sažaljenje od Srba od onog koje je već dato“, ona bi zaista bila besmislena. Jer srpske institucije su beznadežan slučaj u ovom pogledu. Nema im pomoći. Smisao rezolucije nije u tome, već u podršci žrtvama, poput Nedžada Avdića, koje također znaju šta se desilo u Srebrenici, ali im predstavlja minimalnu satisfakciju da većina svijeta priznaje istinu i poštuje njihovu bol. To nije ni pravda, ni utjeha, već minimalna satisfakcija. Jer, kako reče Nedžad Avdić, utjeha je samo da postoji drugi, bolji svijet na kojem se svode računi.