Šta znači sve izvjesniji poraz Ukrajine za BiH?

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, na pošlosedmičnoj konferenciji za medije, ocijenio da je u skorijem periodu došlo do povećanog pritiska Zapada na „Srbiju i srpski narod“ primarno zbog promjene ratne situacije u Ukrajini.

Kako naglašava Vučić, zapadne zemlje „osjećaju veliki pritisak zbog napredovanja ruskih snaga“ i nisu sigurne kako će se rat u Ukrajini završiti. U navedenom kontekstu, predsjednik Srbije protumačio je najavljeni ulazak Kosova u Vijeće Evrope, ali i pritisak na režim u Republici Srpskoj.

Sličnu ocjenu iznio je i lider RS-a Milorad Dodik, na posebnoj sjednici Narodne skupštine RS, posvećenoj — globalnoj političko-bezbjednosnoj situaciji (sic!) i njenim implikacijama RS. Odluku OHR-a da proglasi tehničke izmjene Izbornog zakona, Dodik nije tumačio kao neko izolirano bh. pitanje, već kao dio šireg međunarodnog kretanja. Kazao je da se kreira nova geopolitička mapa svijeta, te da je dio tog procesa nastojanje međunarodne zajednice da nametne svoju volju vlastima RS-a.

„Kao odgovoran čovjek osjećam da je Republika u jednoj zaista delikatnoj situaciji“, kazao je, te dodao da je dilema pred ovim entitetom: “prihvatiti podaništvo, što bi značilo nestanak” — ili “odabrati put opstanka, uz podnošenje žrtve”. Drugim riječima, prema Dodiku status quo je neodrživ, a tektonske promjene su neizbježne.

Dodik je kazao da je unipolarni svijet, u kojem su SAD bile jedina svjetska sila, prošlost, te da živimo u tranziciji ka novoj konstelaciji, u kojoj dio zemalja neće biti potčinjen američkoj volji. Washington se, dodao je on, opire navedenoj promjeni, te želi održati svoju dominaciju u što većoj mjeri, ako već ne može u cijelosti.

„Taj centar moći želi da ogradi ono što je njihovo i želi tu ogradu da čvrsto postavi, te će se obračunati sa svakim ko se suprotstavi ili za koga oni misle da bi mogao da se suprostavi“, kazao je. (Moje podvlačenje) Dodik je istaknuo da je Washington doveo i samu Evropsku uniju u „podanički položaj“, ne ostavljajući joj mogućnost da bude samostalan globalni igrač.

Kako je pojasnio, EU se morala odreći jeftinih sirovina iz Rusije, te je iz geopolitičkih razloga pokazala spremnost da odobri pregovarački status za Ukrajinu, kao i za i Bosnu i Hercegovinu. „Sve je to dalo novi pečat procesima koji se dešavaju na prostoru Balkanu, a naravno i u okviru Bosne i Hercegovine“, kazao je Dodik.

„Geopolitika govori da smo mi u središtu zemalja, okruženi NATO-om i Evropskom unijom. Nema primjera da funkcionišu zemlje, koje su izopštene iz Evrope i koje su eventualno članice neke druge asocijacije, a da se nalaze u okviru evropskog kontinenta“, kazao je.

Nakon toga je napravio čudan obrat u argumentaciji. Istaknuo je da su Amerikanci zaustavili proces ubrznog približavanja BiH Evropskoj uniji. Ostalo je nejasno — zašto bi oni to učinili, ako je Evropska unija, kako je sam Dodik rekao, u „podaničkom položaju“ spram Washingtona?

Nadalje, Dodik je ponovio svoju mantru da „zemlja, koja je međunarodni protektorat, ne može napredovati ka Evropskoj uniji“. Ni to nije jasno, jer kako da Bosna i Hercegovina bude suveren politički faktor, kada to, prema riječima Dodika, ni sama Evropska unija nije.

Na stranu navedene nelogičnosti. Nakon što se složimo s Dodikom da se Evropska unija, nakon početka rata u Ukrajini, jeste postala sigurnosno i energetski znatno ovisnija o Sjedinjenim Državama, nego ranije, postavimo jedno jedno vrlo jednostavno pitanje — ako se jedna Evropska unija, koja ima 448 miliona stanovnika, morala povinovati volji Sjedinjenih Država (kako to kaže predsjednik RS), da li Dodik zaista vjeruje da se Republika Srpska sa svojih 850 hiljada stanovnika, može oduprijeti američkom pritisku?

„Naravno, mi znamo da oni nas ne slušaju, da smatraju da smo manje važni, da smo nebitni, da nam se podsmijavaju sada i da misle da mogu naći mehanizme koji će učiniti sve da nas dovedu u potrebno ponašanje po njima“, kazao je Dodik, na spomenutoj sjednici NSRS-a.

Dobro je poznato da je Dodik, u sličnoj situaciji, znao nadvladati međunarodnu zajednicu. Ne treba zaboraviti 2007. godinu, kada je tadašnji visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak nametnuo amandmane kojima su se trebale spriječiti blokade u radu državnih institucija, ali na kraju je Lajčak, nakon prijetnji Dodika, povukao svoje mjere.

Zašto i sada ne očekivati isti ishod?

Te 2007. godine Vladimir Putin je održao svoj čuveni govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, u kojem je kazao da Rusija više neće biti potčinjena Washingtonu, a nakon toga je počelo ubrzano razvijanje ekonomske i ukupne političke saradnje između Evropske unije i Rusije, te njihove (zajedničke) geopolitičke emancipacije. Vrhunac tog procesa bila je izgradnja Sjevernog toka 1, koji su tadašnji ruski predsjednik Dmitri Medvedev i Angela Merkel svečano otvorili, uz zagrljaje i osmijehe. U Washingtonu navedeni ishod nije dočekan s jednakim emocijama.

Iste te 2007. godine, tadašnji njemački ministar vanjskih Frank-Walter Steinmeier je napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“

Kada je Lačak te 2007. nametnuo svoje amandmane, Ruska ambasada u BiH se, po prvi put od Dejtona, pobunila na sjednici Vijeća za implementaciju mira u BiH, tijela koje nadzire rad OHR-a, protiv zapadnih zemalja, te je stala na stranu vlasti Republike Srpske.

Na koncu, tadašnji evropski komesar za vanjsku politiku Javier Solana telefonom je pozvao Lajčaka i naložio mu da poništi amandmane, što je ovaj i učinio.

Danas, 17 godina poslije, geopolitička situacija u Evropi je, kako je istaknuo i sam Dodik, strukturalno drugačija. Viša geopolitička svrha rata u Ukrajini jeste prekid evropsko-ruske ekonomske i političke saradnje. Zbog narušenih odnosa sa Rusijom, Evropska unija se ponovo, kako primjećuje Dodik, vratila pod okrilje SAD-a.

Navedeni geopolitički obrat se nije u cijelosti odrazio na odnose u Bosni i Hercegovini. Vidjeli smo da su, kao u dobra stara vremena, Delegacija EU u Sarajevu i Ruska ambasada izdali saopćenja protiv tehničkih izmjena Izbornog zakona. Međutim, desilo se što se nikad ranije nije desilo: dvije izuzetno bitne članice Evropske unije, Njemačka i Nizozemska izdale su posebna saopćenja, u kojima su, suprotno od stava Delegacije EU, podržale potez OHR-a, te se svrstale uz Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. To predstavlja nezapamćen udarac Delegaciji EU i njenom šefu Johannu Sattleru, koji je odlučio da istupi protiv OHR-a.

Osim navedene, postoji još jedna bitna razlika trenutne krize, u odnosu na ranije.

Bio sam u Predsjedništvu BiH 2019. kada je trajala kriza u vezi sa slanjem ANP-a u sjedište NATO saveza. Do navedene krize je došlo zbog kolizije političkih zahtjeva, s jedne strane, članova Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića da se usvoji ANP i pošalje u sjedište NATO-a; i Milorada Dodika, s druge strane, koji je bio protiv toga. Međunarodna zajednica, uključujući i SAD, tada je nastupala kao medijator, a ne kao strana u sukobu, te je pomogla da se dođe od kompromisa u vidu Programa reformi.

Nakon toga, uslijedila je još veća kriza krajem 2021. i početkom 2022. godine, kada je tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida. Javna je tajna da je to učinio, uz protivljenje zapadnih zemalja, uključujući SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i EU. Nakon toga, velike sile su ponovo nastojale da zaustave krizu koju je „počeo neko drugi“. Na koncu, kriza se smirila tako što su pravosudne institucije odlučile da ne provode Inzkov zakon.

Ovaj put, situacija je radikalno drugačija. Schmidt nije postupio, uprkos Amerikancima, Britancima, Nijemcima i Nizozemcima. Naprotiv, on je nametnuo zakon na njihovo insistiranje. Drugim riječima, za razliku od prethodne dvije, Amerikanci i njihovi saveznici su svjesno gurnuli prst u oko Dodiku, ciljano su ušli u obračun s njime. Ili kako Dodik na sjednici NSRS reče: zapadni blok je proveo svoju volju, uprkos prijetnjama RS-a.

Treći razlog zbog kojeg je trenutna kriza drugačija od ranijih jeste — novac. Banke u Republici Srpskoj su zatvorile račune osobama i kompanijama, koje se nalaze na američkoj crnoj listi. Ministrica finansija RS Zora Vidović je kazala da banke nisu imale izbora, jer bi im, u suprotnom, bili ugašeni SWIFT kodovi i korespondencija sa drugim bankama, čime bi i same banke bile izbačene iz međunarodnog finansijskog sistema. „To znači uništenje kompletnog privrednog sistema RS što niko ne može dozvoliti“, kazala je.

Premijer RS-a Radovan Višković je kazao da Amerikanci „po svim procedurama nemaju pravo na to što rade, ali ‘sila boga ne moli’“. Dodao je i da se Republike Srpska „ne može suprotstaviti njihovoj sili“, te da sve ovo rade, „jer su na drugim mjestima dobili šamare“.

Sličnu ocjenu je dao i jedan od lidera srpske opozicije Nebojša Vukanović, poručivši vlastima: „Izvukli ste nas na radar svjetske geopolitike, gdje se velike sile tuku. Zbog nerazumnih ličnih razloga uveli ste cijelu Srpsku i srpski narod u turbulencije.“

Ne znam kako će završiti trenutna kriza u BiH, ali postoje dobri razlozi da zaključimo kako su Amerikanci, nakon dugo vremena, krenuli u odlučan obračun s vlastima RS-a. Ne zato što su poslušali glas sarajevskih političara i analitičara, već kako Vučić, Dodik i drugi srpski zvaničnici primjećuju — zbog loše pozicije Ukrajinaca.

Prije nekoliko dana francuski predsjednik je kazao da će poslati francuske trupe u Ukrajinu, ako Rusi napadnu Kijev i Odesu. To je posve direktno priznanje dobro upućenog čovjeka da Ukrajinci ne stoje dobro. Prošle godine u ovo doba, Ukrajinci su spremali kontra-ofanzivu, te su se nadali da će osloboditi okupiranu teritoriju. Danas se, nakon pada Bahmuta i Avdivke, govori o mogućem padu Kijeva.

Nakon dvije godine rata, uprkos herojskom otporu Ukrajinaca, počinje dolaziti do izraza ruska nadmoć u artiljeriji, avijaciji i ljudstvu. Skoro niko ozbiljan više ne razmišlja o mogućnosti da Ukrajinci vrate svoju teritoriju. Ključno pitanje je: gdje će se Rusi zaustaviti, da li će im biti dovoljno 20% teritorije Ukrajine, što trenutno drže, ili će kako ocjenjuje John Mearsheimer težiti da, uz četiri koje su već zauzeli, anektiraju dodatne četiri oblasti, što bi značilo oko 40% Ukrajine, uključujući i dijelove Kijeva, ako već ne cijeli.

Mogućnost kolapsa Ukrajine već proizvodi određeni osjećaj panike u zapadnim prijestolnicama, gdje se sve češće spominje slanje trupa tih država, članica NATO-a, u pomoć Ukrajincima. Financial Times navodi da Putin početkom ljeta sprema novu ofanzivu širokih razmjera. U slučaju da dođe do kolapsa ukrajinskih odbrambenih linija, u Evropi bi zavladao nezapamćeni osjećaj panike.

Dijeleći navedenu zabrinutost, Amerikanci i njihovi saveznici (među koje ne spada Delegacija EU) očigledno žele pojačati pritisak prema vlastima Republike Srpske, kako bi im poslali poruku da, čak i ako dođe do ruskog proboja u Ukrajini, ovaj dio kontinenta ostaje zona američkog utjecaja, te će se Washington, da iskoristimo riječi samog Dodika, obračunati sa svakim ko se suprotstavi ili za koga oni misle da bi mogao da se suprostavi.